Splićanka Duška Penić od djetinjstva se borila s dioptrijom od čak -18, a onda je konačno pronašla spas: Progledala sam u trideset devetoj godini!

blog

Do prije nekoliko mjeseci život Duške Penić (39) iz Splita bio je sve, samo ne lagan. Zbog problema s vidom koji su se pojavili u najranijem djetinjstvu, najvjerojatnije već s rođenjem, Duška je gotovo cijeli svoj dosadašnji život živjela ‘u mraku’, sve do susreta s dr. sc. Aleksejom Medićem, poznatim splitskim oftalmologom, koji je pristao obaviti operativni zahvat. Nakon toga Duška je, eto, prvi put u životu, bistro vidjela ‘život oko sebe’. Ovo je priča o tome kako je Duška uopće mogla normalno živjeti s dioptrijom od minus osamnaest i što takvo življenje uopće nosi sa sobom.

– Život mi je do siječnja ove godine bio grozan, barem što se tiče moga vida. Moji su se problemi pojavili u najranijem djetinjstvu. Kao dvogodišnja djevojčica nisam mogla normalno, kao sva mala djeca, recimo, gledati crtiće. Doslovno bih ‘zabila’ glavu u televizijski ekran, tako da nitko drugi od mojih ukućana nije mogao gledati televizijski program. To je mojim roditeljima bilo sumnjivo, ali su mislili kako je to moja dječja igra. Ja im kao dijete od dvije godine nisam mogla objasniti što se događa s mojim vidom. No, da nešto nije kako bi trebalo biti, roditelji su ubrzo shvatili. Naime, primijetili su da se ja, kao malo dijete, ne radujem nikome, poput ostale djece. Odnosno da nikome od poznatih, prijatelja ili rodbine, koji su nas posjećivali, ne trčim u zagrljaj.

Naravno, nisam to ni mogla jer jednostavno nisam mogla razaznati tko je ta osoba koja nam dolazi u kuću – kazuje Duška, koja danas gleda svijet oko sebe, živi, brine o svojoj obitelji i koja je gotovo ‘zaboravila’ da je s vidom imala probleme.

Od najranijeg djetinjstva Duška i njezini roditelji obilaze oftalmologe, tražeći, razmišljala je u svojoj dječjoj glavici, ‘čarobnjaka’ koji bi joj mogao pomoći.

– Bilo mi je nemoguće odrediti dioptriju. Već kao dijete od dvije godine dobila sam naočale koje sam nosila do devete godine, mijenjajući ih kako mi se dioptrija rapidno povećavala. I tako je bilo sve do moje devete godine. Negdje od moje sedme godine života doktorica Kuzmanić je predlagala mojim roditeljima da stavim leće jer mi je prijetilo puknuće mrežnice. I kada sam završila četvrti razred osnovne škole, dobila sam svoje prve leće. Bilo je to, nikada neću zaboraviti, 9. kolovoza 1989. godine, kazuje Duška.

– Te moje prve leće bile su toliko tvrde da su me, sjećam se, stalno žuljale, boljele su me oči, pekle i nisam se na njih nikada uspjela naviknuti. U srednjoj školi 1996. godine mijenjam leće i nosim ih, naravno s izmjenama, do siječnja ove godine. Leće sam mijenjala kako mi se mijenjala dioptrija, ili kada bih izgubila leće – kazuje Duška.

Svakodnevni život, usprkos lećama, bio je vrlo kompliciran, nimalo lagan.

– A što da vam pričam. Majka sam troje djece i o toj djeci je sve ove godine trebalo brinuti. Suprug mi je na moru najmanje šest mjeseci godišnje i tada sam bila prepuštena najviše sama sebi. Grozan je osjećaj kada ste sami u kući, a kada vam dijete, na primjer, tijekom noći dobije temperaturu pa mu morate pomoći. Ja se tada budim, naravno bez leća, i da bih djetetu pomogla, prvo moram uzeti leće, staviti ih u oči, pa se tek onda posvetiti njemu. Ne daj bože da mi u tom trenutku leća ispadne jer sam onda bespomoćna.

Ili, u drugim slučajevima, kada bih iznenada zbog raznih razloga ostala bez leća, morala bih zvati u Zagreb da mi hitno pošalju nove leće, jer bez njih nisam mogla normalno funkcionirati… zapinjala bih o namještaj po kući, padala, razbijala, prolijevala – priča nam Duška.

Pola u šali, pola u zbilji, Duška nam se povjerava kako je prvi put, prije devet mjeseci, normalno vidjela svoju djecu.

– Bez leća ih uopće nisam mogla vidjeti normalno. Svi su mi ljudi bili zamagljeni, tamo gdje ne bi bilo kontrasta, ne bih vidjela ništa. Recimo, utičnicu u zidu, ako su utičnica i zid bijeli, uopće je ne bih vidjela. Samo sjene koje se prelijevaju – kazuje Duška.

Ali ovaj život sa ‘zamagljenim vidom’ ojačao je Dušku i omogućio joj da se u svijetu snalazi ‘bez očiju’, kako rijetko tko može.

– Naučila sam sve napamet. Imam izraženiju intuiciju u usporedbi s ostalim ljudima, sve stvari oko sebe pipam, imam izoštreniji sluh i njuh od drugih. Meni svjetlo apsolutno ništa ne znači jer se ja u mraku snalazim jednako dobro kao i na svjetlu. A ‘zahvaljujući’ tom mom problemu s vidom imam fotografsko pamćenje, sve što vidim, ‘ureže mi se u pamet’.

Naravno, takav život je kod mene pojačao i osjećaj straha, moguću ovisnost o drugima…, bilo me je strah da ću u nekim trenucima biti bespomoćna – priznaje Duška.

Zbog svojih zdravstvenih problema Duška je obišla ‘pola svijeta’ ne bi li uspjela naći nekoga tko bi joj pomogao.

– Svi su mi govorili da ni jedan oftalmolog neće ‘staviti ruke na moje oči’ jer se radi o vrlo rizičnom zahvatu. Šanse su vam uvijek polovične. Ili će zahvat uspjeti ili neće, pa će biti još gore posljedice. Ali ja sam to ‘prelomila’ u sebi i čvrsto sam odlučila otići na operaciju. Kud puklo da puklo. Jedini koji je htio obaviti taj zahvat bio je dr. Medić, kojemu sam doživotno zahvalna. Pa čovjek mi je ‘dao’ oči, dao mi je novi život i tek sada, nakon trideset i devet godina, mogu normalno živjeti i svijet oko sebe gledati ‘bistrim očima’. Mogu normalno vidjeti svoju djecu, zagrliti ih, radovati se susretima s dragim ljudima, obavljati poslove koje prije nisam mogla. Mogu normalno živjeti – zaključuje Duška.

Što je to radio i uradio dr. Aleksej Medić, ispričao nam je on sam.

– Duška zbog visoke dioptrije nije bila kandidat za lasersko skidanje dioptrije. Na desno oko je imala dioptriju minus dvanaest, s minus 2,5 cilindra, a na desno oko je dioptrija bila minus osamnaest. Lasersko skidanje dioptrije ide do nekih minus osam. Zbog toga sam u oba oka ugradio ICL leću. To je leća koja se ugrađuje na prirodnu leću i normalno korigira visoku dioptriju. Budući je napravljena od specijalnog materijala, koje oko izuzetno dobro podnosi, kompatibilna je s okom i može stajati doživotno u oku bez ikakvih komplikacija – kazuje dr. Medić.

ICL leća napravljena je od kolamera, materijala koji je vrlo sličan silikonu.

– Leća je skoro želatinozna i zbog toga je atraumatična kod ugradnje, ne opterećuje očno tkivo, a samim time ni očnu leću, a po potrebi se može vrlo jednostavno izvaditi iz oka. Ako se kojim slučajem na očnoj leći stvori mrena, ona se može bez problema ukloniti – kazuje dr. Medić.

Sam operativni zahvat, koji se radi ‘na živo’, ne traje pretjerano dugo, a samo je oko ‘umrtvljeno’, odnosno oko je u lokalnoj anesteziji.

– Operacija traje dvadesetak minuta po oku. I nikada se ne rade oba oka istovremeno. Sigurnosti radi. Nakon operacije prvog oka, drugo se oko operira za otprilike sedam dana – kazuje dr. Medić.

Na prste jedne ruke se u Hrvatskoj mogu nabrojati oftalmolozi koji rade ovakve zahvate, koji se zbog skupoće leća koje se ugrađuju u oko ne ugrađuju u državnim zdravstvenim ustanovama.

– Sama leća košta od 750 do tisuću eura, ali cijene leće mogu biti i veće, ovisno o dioptriji. U svijetu se ovakvi operacijski zahvati obavljaju posljednjih četiri, pet godina, a sama je operacije jednostavnija od operacije mrene. No, razni izračuni koji idu uz operaciju, odabir leće, vrsta leće i ostale ‘popratne’ stvari su komplicirane, kao i odluka o tome tko je, a tko nije za takav tip zahvata. Nekoliko sati nakon operacijskog zahvata skida se povez i odmah se radi prva kontrola – kazuje dr. Medić.

Duški su godinama smetale kontakne leće i trebalo je nešto napraviti.

– Zbog toga je imala učestale upale oka pa je nemoguće bilo imati normalan život, jer tolika korekcija vida ne postoji ni na jednoj kontaktnoj leći, odnosno ni na jednim naočalama – kazuje dr. Medić.

Za kraj nam je dr. Aleksej Medić rekao što je to točno napravio Duškinim očima i kako joj je dao normalan život. Mnogima će zahvat izgledati bolan i invazivan, no o boli nema ni govora.

– Na oku se napravi rez od dva milimetra, pa se uz pomoć injektora u oko ‘ugura’ leća, koja se polegne između šarenice i prednje plohe leće, odnosno ona se tada nalazi u zjenici, ali se ta naša ICL leća ne vidi i ne osjeća. Postupak je potpuno bezbolan i svi potencijalni pacijenti mogu biti mirni. Neće ih ništa boljeti – zaključuje dr. Aleksej Medić.

IZVOR: Slobodna Dalmacija

Ova stranica koristi kolačiće. Koje kolačiće koristimo i kako, možete pogledati ovdje.

Privacy Settings saved!
Politika privatnosti

When you visit any web site, it may store or retrieve information on your browser, mostly in the form of cookies. Control your personal Cookie Services here.

These cookies are necessary for the website to function and cannot be switched off in our systems.

In order to use this website we use the following technically required cookies
  • wordpress_test_cookie
  • wordpress_logged_in_
  • wordpress_sec

Odbij sve
Prihvati sve

Facebook